Jedan od najvećih razloga zašto sam pokrenula izazov s hladnim tušem i sloganom #PomicemSvojeGranice reći ću vam napokon, danas. Mislila sam da je dovoljno da širimo korisne informacije, motiviramo, uključimo i pokrenemo ljude, damo prostor stručnjacima, doktorima, psiholozima i podijelimo iskustva, naglašavamo prvenstveno benefite za mentalno zdravlje, pa onda i fizičko, ali negdje na pola puta, osjetila sam da nije fer da to radim "u rukavicama".
I zato otvaram svoju "Pandorinu" kutiju i spremna sam podijeliti priču o jednoj fazi života o kojoj nisam gotovo s nikim pričala. Voljela bi da ovo ne bude priča o meni provučena kroz “žutilo”, već da i drugi znaju da nisu sami u tome i da se to ne događa samo njima.
Voljela bi da sam tad znala više o svemu tome… Imala sam osjećaj da je to nešto “samo moje” i da se o tome ne priča. I eto, čekala sam dobrih 15 godina da otvorim tu temu. Tad nisam znala što je to, nije bilo puno izvora informacija, bila sam pre mlada da shvatim zapravo točno o čemu se radilo, ali sam znala da me nešto stišće i pritišće i da mi tijelo daje znakove. Vrišti iznutra i moli me da samu sebe doživim i nešto poduzmem. I jesam, propisan mi je antidepresiv, koji mi je dijelom pomogao, ali mi je i jako teško pao na organizam.
Jedva sam čekala da se "skinem" s njega nakon godinu dana - ja koja mrzim tablete i koja sam mrzila svako jutro kad sam ga morala uzeti. Tad sam bila najmršavija ikad. Ako pogledate slike i videa iz 2016-e - pojelo me. Premlada sam bila i pre nespremna za vukove koji su me čekali s druge strane. Bilo je tu stvari vezano uz showbusiness, suočavanje s hrpom komentara, naslova koji su rezali kao nož, "ganjale" su se tiraže i nije bilo milosti u to vrijeme. Čak i da sam bila odrasla, formirana osoba, a ne klinka na početku života, pitanje je kako bi se nosila s tim… Bilo je tu i privatnih stvari, svega pomalo. Nakupilo se. Krenuli su napadaji panike, anksioznost, strah od gužvi, nije samo da su mi zatvoreni prostori bili prijetnja, to je prešlo i na vanjske prostore, “uhvatilo” bi me i nasred ceste dok sam šetala psa. Imala sam osjećaj da nemam zraka i nisam mogla disati…
Doslovno sam mislila da ću se ugušiti. Ali nevjerojatno je da me ama baš nikad nije “uhvatilo” na nastupu, gdje je znala biti gomila ljudi i zatvoreni prostori. To mi je bio znak da je to ono u čemu stvarno uživam i da je to moj “safe place”.
U početku sam znala biti toliko usporena od tih lijekova da nisam bila najsposobnija za normalnu komunikaciju i socijalizaciju s ljudima u određenim periodima. Imala sam baš teških trenutaka…
KOME VJEROVATI?
Tad je negdje i isplivala moja ljubav prema psihologiji, iako sam od osnovne škole stalno obilazila knjižare i dućane s knjigama i kupovala knjige o motivaciji, razvoju, self help knjigama.. To je neki naš unutarnji instinkt koji nas ponekad vodi, a da nismo ni svjesni. Tad sam našla i psihologicu koja me pratila kroz rekla bih, moje odrastanje i sazrijevanje i hvala joj na strpljenju jer je za mene bila dostupna kad god. Psiholozi su tu da budu neutralni i da vide našu osobnost i senzibilitet i tako nas usmjeravaju, jer često ljudi iz naše okoline kroz svoje vrijednosti, stavove i svoja iskustva nam nameću ono što bi oni napravili i vjerovali da je tako ispravno i za nas. E pa nije. I zato sam uvijek radije birala da o temama koje su meni važne da pričam s njima. Za mene je to mentalna higijena. I drago mi je da u današnje vrijeme je to postala najnormalnija stvar. Za mene je to i važnije od fizičkih aktivnosti, jer ako ti um nije dobro, neće ti biti ni tijelo. A idealna kombinacija je: oboje.
ANKSIOZNOST I NAPADAJI PANIKE
Anksioznost i napadaji panike su meni nešto nažalost, jako poznato. S vremenom sam naučila kako to snagom svog uma pretvoriti u nešto pozitivno, kreativno i vidjeti kao priliku za promjene i napredak… Sve više odvajam vrijeme za sebe i trudim se ne scrollati po mobitelu do zadnjeg momenta pred spavanje, a sve što je toksično režem van iz života. Ja sam “manijak” koji voli da mu je dan do zadnje sekunde ispunjen, još sam k tome užasno detaljna i “overthinker” i sama si postavljam visoke ciljeve, ali kad shvatiš da uspjeh nije biti samo uspješan u poslu, već imati balans svakog segmenta života, e to je uspjeh. Da li mi se i danas dogodi da mi srce lupa 120 u minuti iz “čistog mira”? Da, ali to vidim kao crvenu boju na semaforu i istog momenta znam da moram usporiti. Jasnije sad čitam “sve znakove” na putu.
ZAŠTO OVAJ IZAZOV?
Zato što ću uvijek biti ambasador stvari koje nam olakšavaju bilo kakve situacije koje nam se događaju i s kojima se teže nosimo. HLADAN TUŠ je jedna od stvari koje dobro utječu na psiho-fizičko stanje. Otkad sam ga počela primjenjivati, kao da mi misli i tijelo idu u neku drugu, bolju dimenziju. I zato sam ga odlučila pokrenuti, jer ne košta ništa, svi ga imamo kod kuće i donosi toliko benefita, na svim razinama. OVDJE MOŽETE PROČITATI VIŠE O IZAZOVU “PomicemSvojeGranice
I zato, 1. Slušaj svoje tijelo što ti govori 2. Probaj saznati što je uzrok i probaj ga ukloniti 3. Daj si prostora i vremena za sve svoje faze života, ponekad su teški periodi velike lekcije za nas 3. Potraži pomoć - kao što tražiš kad ti je bilo što drugo sa zdravljem 4. Sve je prolazno i sve će proći, iskoristi to kao priliku za vlastiti napredak i razvoj.
P.s. “Al ispod maske i osmjeha, duša je to što čini čovjeka” - kaže tekst jedne od mojih prvih pjesama. I zato budite nježni i prema sebi i prema drugima, birajte riječi i pazite na djela, jer ponekad najnasmijanija lica, sa sobom, ispod površine nose teške periode i trenutke. I osluškujte svoje tijelo, ponekad je pametnije i glasnije od našeg uma. Slobodno pišite ispod u komentare, čitat ću ih ovaj tjedan i odgovarati...
________
Hvala unaprijed svim medijima koji će kroz ovu temu pokazati ljudskost i empatiju prema ljudima koji danas prolaze teške trenutke i moju priču prenijeti na jedak takav način. <3
________
*Tekst nije dozvoljen u cjelosti prenositi, već samo djelomično i to isključivo uz poveznicu na ovaj blog.
Draga Lana, prvo bih ti htjela čestitati na hrabrosti da otvoreno o tome govoriš. Mislim da je i to iscjeljujuće, i da ne smijemo držati stvari u sebi, jer to dovodi do bolesti.
Zanimljivo je da u zadnje vrijeme se i meni javljaju ta pulsiranja u trbuhu, trema, pa čak i znojenje , vrtoglavica, kad sam u nekoj , po meni opasnoj a zapravo poprilično bezopasnoj situaciji.
No to ima veze sa nekim prošlim lošim iskustvima, a svakako je i pandemija malo pridonijela
Ja se spremam doktoru mjesecima, al sigurno ću probati i hladni tuš .
Odlična ideja.
Poput Wim Hof metode.
Tebi želim sve najbolje, i veliki pozdrav od srca
Draga Lana,
Čitajući ovo, skužila sam da imamo puno zajedničkog. Od perfekcionizma i ispunjenosti dana do strahova. Meni je prije deset godina dijagnosticiran bipolarni tip 2. Većinom sam depresivna i anksiozna. U početku nisam znala gdje mi je glava a gdje rep, ali malo po malo nekako sam počela raditi na sebi, pronašla sam svoj put. Ono kaj mi odgovara, ono kaj me vuče dalje. I još uvijek ne odustajem
Fala ti kaj si ovo podijelila s nama svima.
Pozdrav Lani i ostalima!
Olaksavajuce je procitati da se to zbilja dogada svima. Bez obzira na status, izgled, uspjeh itd… mozda ponavljam necije rijeci jer nisam procitala bas sve komentare :)
Drago mi je sto si ovo napisala jer, evo, otkrila sam nesto novo, npr. zasto mi je sa 19 godina odjednom pocelo lupati srce kao ludo, to je bilo ljeto prije odlaska na fakultet i vjerojatno me uhvatila neka anksioznost i panika koje u tom trenutku nisam bila svjesna. Takoder, nakon zavrsenog fakulteta i u visemjesecnom periodu trazenja posla pojavio se i epilepticni napadaj za kojeg smatram da je dosao kao posljedica raznih emocija, tj. osjecaja neuspjeha. Psihologica je rekla da smatra da prozivljavam egzistencijalnu krizu i sada, nakon 3 godine, cini mi se da je imala pravo. Previse smo optereceni nebitnim stvarima koje su nam nametnute od strane drustva. A sandrotellingstories lijepo kaze “nisi puzla da se uklapas”, kao i Coelho “If it costs you your peace, it is too expensive”.
Mi senzibilniji ljudi drugacije dozivljavamo te vanjske podrazaje ili utjecaje (ne znam kako to nazvati), cini mi se da je to cak i genetski jer vidim kod necaknje slicne stvari kao kod sebe :) kad te netko povrijedi, povuces se i to progutas pa ti dode kasnije na naplatu! Pitam se treba li vise informirati ljude o tome pa da paze na svoje rijeci ili se mi trebamo ojacati pa da nas te rijeci ne diraju? A oni nek lupaju dalje po svome…jer moja mama uvijek kaze “ne mozes ti drugoga promijeniti, pogotovo ako on to ne zeli, ali ti mozes promijeniti sebe i svoj pogled na tu situaciju/osobu/svijet…”
I mene psihologija oduvijek zanima i uvijek istrazujem i citam o mentalnom zdravlju jer je stvarno ljudski um i ljudsko tijelo tako slozeno. Kad glava ne radi, ne radi ni tijelo, zato je zbilja potrebno brinuti se o sebi iznutra i to ce se reflektirati izvana :)
Interesantno, svi smo toliko razliciti, a opet toliko slicni… :)
Draga Lana,
samo bih htjela komentirati koliko je predivno i hrabro sto si svoju pricu podijelila sa svima nama. U danasnje vrijeme kada nas bombardiraju po drustvenim mrezama osobe koje prikazuju samo lijepe trenutke, koji su naravno vecinom namjesteni i nestvari, malo tko ima hrabrosti biti realan i pokazati onu drugu stranu zivota. Mislim da je to izuzetno vazno za mladje generacije koje odrastaju uz takav utjecaj i koji im stvara veliki pritisak. Vecina nas je kroz neki dio zivota dozivila anksioznost i to je jako ozbiljna stvar o kojoj se mora govoriti. Hvala ti sto si prije svega covjek i zelim ti svu srecu u zivotu! :)
Draga Lana,
Hvala ti puno što pričaš javno o tome, to je hrabrost u punom smislu! :)
I hvala ti puno što si djevojčici od 15 godina, nakon što je ostala bez svega u požaru, dala svoje vrijeme i društvo i predivnu odjeću. Nisi niti svjesna koliki trag si ostavila u mom životu te da si ti mene tad spasila!
Također, 13 godina kasnije, svega se skupilo te kao još jedna u nizu s paničnim poremećajem, htjela bih odprinijeti svojim iskustvom. Nakon postavljanja dijagnoze i nakon što sam mislila da sam poludila, započela sam prakticiranjem mindfulness meditacije i cijelim principom mindfulness života. Počela sam aktivno s tjelovježbom 2-3x tjedno te otvoreno pričala o svojoj situaciji. Toliko ljudi mi je pružilo podršku, a oni koji nisu te sam samo eliminirala iz života. Prolazi teških dvije godine, ali život mi je bolji nego ikada. Svi ti segmenti oporavka su mi pomogli kako bih sada bila snažnija i sretnija nego ikada te baš guštala u svim trenutcima u životu. Ljudi, ne odustajte, doći će opet ’’svjetlo’’ i ne bojte se tražiti stručnu pomoć i pričati o tome, svi smo u tome zajedno. <3