Jedan od najvećih razloga zašto sam pokrenula izazov s hladnim tušem i sloganom #PomicemSvojeGranice reći ću vam napokon, danas. Mislila sam da je dovoljno da širimo korisne informacije, motiviramo, uključimo i pokrenemo ljude, damo prostor stručnjacima, doktorima, psiholozima i podijelimo iskustva, naglašavamo prvenstveno benefite za mentalno zdravlje, pa onda i fizičko, ali negdje na pola puta, osjetila sam da nije fer da to radim "u rukavicama".
I zato otvaram svoju "Pandorinu" kutiju i spremna sam podijeliti priču o jednoj fazi života o kojoj nisam gotovo s nikim pričala. Voljela bi da ovo ne bude priča o meni provučena kroz “žutilo”, već da i drugi znaju da nisu sami u tome i da se to ne događa samo njima.
Voljela bi da sam tad znala više o svemu tome… Imala sam osjećaj da je to nešto “samo moje” i da se o tome ne priča. I eto, čekala sam dobrih 15 godina da otvorim tu temu. Tad nisam znala što je to, nije bilo puno izvora informacija, bila sam pre mlada da shvatim zapravo točno o čemu se radilo, ali sam znala da me nešto stišće i pritišće i da mi tijelo daje znakove. Vrišti iznutra i moli me da samu sebe doživim i nešto poduzmem. I jesam, propisan mi je antidepresiv, koji mi je dijelom pomogao, ali mi je i jako teško pao na organizam.
Jedva sam čekala da se "skinem" s njega nakon godinu dana - ja koja mrzim tablete i koja sam mrzila svako jutro kad sam ga morala uzeti. Tad sam bila najmršavija ikad. Ako pogledate slike i videa iz 2016-e - pojelo me. Premlada sam bila i pre nespremna za vukove koji su me čekali s druge strane. Bilo je tu stvari vezano uz showbusiness, suočavanje s hrpom komentara, naslova koji su rezali kao nož, "ganjale" su se tiraže i nije bilo milosti u to vrijeme. Čak i da sam bila odrasla, formirana osoba, a ne klinka na početku života, pitanje je kako bi se nosila s tim… Bilo je tu i privatnih stvari, svega pomalo. Nakupilo se. Krenuli su napadaji panike, anksioznost, strah od gužvi, nije samo da su mi zatvoreni prostori bili prijetnja, to je prešlo i na vanjske prostore, “uhvatilo” bi me i nasred ceste dok sam šetala psa. Imala sam osjećaj da nemam zraka i nisam mogla disati…
Doslovno sam mislila da ću se ugušiti. Ali nevjerojatno je da me ama baš nikad nije “uhvatilo” na nastupu, gdje je znala biti gomila ljudi i zatvoreni prostori. To mi je bio znak da je to ono u čemu stvarno uživam i da je to moj “safe place”.
U početku sam znala biti toliko usporena od tih lijekova da nisam bila najsposobnija za normalnu komunikaciju i socijalizaciju s ljudima u određenim periodima. Imala sam baš teških trenutaka…
KOME VJEROVATI?
Tad je negdje i isplivala moja ljubav prema psihologiji, iako sam od osnovne škole stalno obilazila knjižare i dućane s knjigama i kupovala knjige o motivaciji, razvoju, self help knjigama.. To je neki naš unutarnji instinkt koji nas ponekad vodi, a da nismo ni svjesni. Tad sam našla i psihologicu koja me pratila kroz rekla bih, moje odrastanje i sazrijevanje i hvala joj na strpljenju jer je za mene bila dostupna kad god. Psiholozi su tu da budu neutralni i da vide našu osobnost i senzibilitet i tako nas usmjeravaju, jer često ljudi iz naše okoline kroz svoje vrijednosti, stavove i svoja iskustva nam nameću ono što bi oni napravili i vjerovali da je tako ispravno i za nas. E pa nije. I zato sam uvijek radije birala da o temama koje su meni važne da pričam s njima. Za mene je to mentalna higijena. I drago mi je da u današnje vrijeme je to postala najnormalnija stvar. Za mene je to i važnije od fizičkih aktivnosti, jer ako ti um nije dobro, neće ti biti ni tijelo. A idealna kombinacija je: oboje.
ANKSIOZNOST I NAPADAJI PANIKE
Anksioznost i napadaji panike su meni nešto nažalost, jako poznato. S vremenom sam naučila kako to snagom svog uma pretvoriti u nešto pozitivno, kreativno i vidjeti kao priliku za promjene i napredak… Sve više odvajam vrijeme za sebe i trudim se ne scrollati po mobitelu do zadnjeg momenta pred spavanje, a sve što je toksično režem van iz života. Ja sam “manijak” koji voli da mu je dan do zadnje sekunde ispunjen, još sam k tome užasno detaljna i “overthinker” i sama si postavljam visoke ciljeve, ali kad shvatiš da uspjeh nije biti samo uspješan u poslu, već imati balans svakog segmenta života, e to je uspjeh. Da li mi se i danas dogodi da mi srce lupa 120 u minuti iz “čistog mira”? Da, ali to vidim kao crvenu boju na semaforu i istog momenta znam da moram usporiti. Jasnije sad čitam “sve znakove” na putu.
ZAŠTO OVAJ IZAZOV?
Zato što ću uvijek biti ambasador stvari koje nam olakšavaju bilo kakve situacije koje nam se događaju i s kojima se teže nosimo. HLADAN TUŠ je jedna od stvari koje dobro utječu na psiho-fizičko stanje. Otkad sam ga počela primjenjivati, kao da mi misli i tijelo idu u neku drugu, bolju dimenziju. I zato sam ga odlučila pokrenuti, jer ne košta ništa, svi ga imamo kod kuće i donosi toliko benefita, na svim razinama. OVDJE MOŽETE PROČITATI VIŠE O IZAZOVU “PomicemSvojeGranice
I zato, 1. Slušaj svoje tijelo što ti govori 2. Probaj saznati što je uzrok i probaj ga ukloniti 3. Daj si prostora i vremena za sve svoje faze života, ponekad su teški periodi velike lekcije za nas 3. Potraži pomoć - kao što tražiš kad ti je bilo što drugo sa zdravljem 4. Sve je prolazno i sve će proći, iskoristi to kao priliku za vlastiti napredak i razvoj.
P.s. “Al ispod maske i osmjeha, duša je to što čini čovjeka” - kaže tekst jedne od mojih prvih pjesama. I zato budite nježni i prema sebi i prema drugima, birajte riječi i pazite na djela, jer ponekad najnasmijanija lica, sa sobom, ispod površine nose teške periode i trenutke. I osluškujte svoje tijelo, ponekad je pametnije i glasnije od našeg uma. Slobodno pišite ispod u komentare, čitat ću ih ovaj tjedan i odgovarati...
________
Hvala unaprijed svim medijima koji će kroz ovu temu pokazati ljudskost i empatiju prema ljudima koji danas prolaze teške trenutke i moju priču prenijeti na jedak takav način. <3
________
*Tekst nije dozvoljen u cjelosti prenositi, već samo djelomično i to isključivo uz poveznicu na ovaj blog.
Pozdrav svima a i tebi draga Lana
Prolazila sam jako dugo depresiju i anksioznost i još me i danas “ulovi” depresija ali to je zato sto sam sama. Puno sam starija od tebe Lana ali znam kroz sto si prolazila, jer ha nisam mogla do dućana i dugo vremena sam se vraćala sa pola puta. Sad sam bolje ali u međuvremenu sam doživjela i bolest koju nebi nikom željela , Non-hockinov limfom.
Sva sreća da je to sad iza mene ali uvijek ostaju posljedice. Ti si još mlada i vjerujem da ćeš biti skroz izljecena i drago mi je da si to sve ispričala. Ima jako puno ljudi kojima je isto ali jad im velim sa potraže pomoć dobijem odgovor” pa nisam luda”😳 Bolest nije ludost
Lp
Draga Lana, koliko je lijep osjećaj znati da nismo sami, nego da i drugi oko nas proživljavaju isto. Skroz sam se pronašla u tvojem tekstu, kod mene je počelo prije par godina. Jednostavo se nakupi kroz godine, loša prijateljstva, psihičko maltetiranje u školi, obiteljske stvari Itd.. sve to je isplivalo kroz godine na površinu i krenuli napadaji i anksioznost, ali nikad nisam imala hrabrosti pričati nekome o tome. U jednom trenutku mojeg perioda života imala sam osjećaj koda ne vrijedim, mislila sam za sebe da sam nesposobna. Sjećam se da sam se u tom periodu prijavila na tvoj natječaj za posao i da sam ušla u uži krug, te smo imali razgovor za posao preko video poziva, a ja na tom sastanku ne spremna, manjak samopouzdanja, izgubljena, bezvoljna, glumila sam sreću, ništa nisam znala reci i par minuta prije sastanka ronila suze jer sam samu sebe zbog anksioznosti i manjka samopouzdanja uvjerila da sam bezvrijedna. Na pitanje di se vidim za 5 godina odgovor je bio nikakav jer se u tom trenutku nisam vidjela nigdje, grozan je osjećaj bio ne znati di pripadas i šta želiš od sebe, a tad je bilo sve sivo i besmisleno u mojem životu. Kasnije sam shvatila da mi je to samo posljedica iz prošlosti di sam bila okružena s ljudima koji su me umanjivali. Sada sam bolje, radila sam puno na sebi. No i dalje me nekad ulovi, al bas kao sto si i ti rekla gledam to kao crvenu boju na semaforu. Na razgovoru za posao sam vidjela kako si predivna osoba, normalna od krvi i mesa. Hrabra žena na koju se mogu mnogi ugledati, bila si toliko topla i pristojna. Hvala ti na pristojnosti jer to je rijestkost, a tada mi je to puno značilo.. Da ne duljim više, samo sam htjela reci koliko je ovo predivno od tebe i hvala ti što si otvorila svoju “Pandorinu” kutiju, vjerujem da će mnogima pomoći. Želim ti puno sreće i zdravlja, lijep pozdrav!
Draga Lana!
Hvala ti što si podijelila ovu svoju priču! Nalazim se u njoj 100%, anksioznost, panika, antidepresiv… sve mi je to jako poznato i kroz sve sada momentalno prolazim. Zbog pogoršane zdravstvene situacije na plućima imam trojnu antibiotsku terapiju…užas i fujjjjjjj koje su to nuspojave. Ne znam se nositi sa svojom bolešću koju ću još dugo liječiti, sa strane struke (medicina, doktori) nitko mi ne može pomoći osim redovnih kontrola. Zbog jakog pada imuniteta, lošeg zdravstvenog stanja počela je itekako raditi psiha! Ne znaš šta je gore! Iz sve snage trudim se, potražila sam stručnu pomoć, prepisan antidepresiv ali stvari se ne mijenjaju, bar još ne za sada. Mrzim te tablete, kvaliteta života je 0 bodova. Dokle, zašto, kako…puno pitanja na koje nemam odgovor. Borbeno je svakodnevno, teško, no vjerovatno ću se jednoga dana tome samo smijati. No taj dan treba dočekati. Dolaze lijepi blagdani, ugođaj, a mene ništa ne veseli, sve prolazi mimo mene! Nema slučajnosti, neko moje je životno geslo pa valjda treba i ovo odraditi da bi bilo bolje. Eto i ja sam javno podijelila svoju priču, bez srama…i idemo dalje polako, dan po dan!
Draga Lana ..!! Hrabro si istupila i rekla svoju pricu ..svoju istinu…
I sama znam sto je sve to …kao da sam i sama napisala one tvoje rijeci….
Godinama sam se borila i borim se …valjda je to tako trebalo biti…
Mijenja nas kao osobu …
Svaki dan iznova tražimo vise i vise stvari koje nas cine boljima i pozitivnima….
Istina tijelo samo govori sto da sto ne …samo ga treba slusati…
Probala sam i hladan tuš al samo par puta…cini se dobro …
Nastavit cu …hvala ti na svemu i svako dobro zelim ! 🤍
Danas punim 40. a prvi okidaci su poceli tocno na 30. Svako slovo razumim i osjecam. I ja sam tad’ pocela sa zanimanjem za psihologiju.
Danas pomicem granice i radim ono sto prije nikada nebi. Izazivam sama sebe izlaskom iz zone komfora u situacijama. Volila bi da sam ko nekad spontana,ali jednostavno sada moram znati sve unaprid,organiziranost,tocnost,razmisljanje unaprid. Aaaali,kakvi su prije problemi bili….sada “kao da nisu ni postojali” koliko sam nabildala mentalnu higijenu. Pricati o tome,tabu teme na otvoreno,biti svoj i biti autentican. Zavoliti svaki pedalj sebe,i onaj losi pedalj. Sport,hobiji,zdrava prehrana,zdravo okruzenje. Sve se moze,samo naprid ljudi! 💪 I nauciti reci NE onom sto nas ne ispunjava! 🌻